MOJA PRIČA

MOJA ARMA... je moj san, a ja sam Jadranka Combaj.

Rođena sam 15.10.1966. u Ježevu, malom mjestu blizu Dugog Sela, a sve je to nedaleko Zagreba. Zvanje mi je medicinska sestra i diplomirani maser. Položila sam razliku ispita i po njemačkom zakonu, tako da posjedujem i internacionalnu diplomu. Dugi niz godina bavim se medicinskom i sportskom masažom.

Živjela sam u Njemačkoj. Prošla sam veliki broj edukacija vezano za razne tehnike masaža. Kroz petnaestak godina rada u struci radila sam svugdje, kod kuće, dolazila klijentima u kuću, na sportskim terenima, u fitnes centrima. Radila sam – boljele su me ruke, duša i tijelo, ali sanjala sam svoj san da ću jednog dana imati svoj vlastiti salon. Gdje? Kada? Nisam znala, ali imat' ću ga – pomišljala sam u trenucima kad mi je bilo naporno.

1998. godine vratila sam se iz Njemačke na tri mjeseca da dobijem stalnu vizu. Imala sam sve osigurano: dozvolu, smještaj, radno mjesto u privatnoj klinici u Rosenheimu, dobru plaću. Mislila sam to je to – moj put je strana zemlja. Veselila sam se tome, jedva sam čekala da odem. U periodu čekanja, zaposlila sam se u Domu sportova kao maser. Imala sam puno zadovoljnih klijenata, i u momentu kad sam trebala primiti vizu u ruke, dobila sam ponudu da sve svoje snove, umjesto u stranoj zemlji, ostvarim ovdje – tu – doma. Kako? Zašto? Zašto sad moram stajati na raskrsnici? Kuda krenuti? Lijevo? Desno? Jedni govore desno, jedni lijevo, a ja stojim, STOJIM i ne mičem se. Vlasnik klinike zove, šalje požurnice na ambasadu, a ja ne znam gdje bih!?  Pitao me jedan moj dragi klijent: «Po što ideš u Njemačku?» Ja sam odgovorila da radim da zaradim i da se jednog dana vratim u svoju zemlju, da budem svoj gazda. «Pa eto ti sad sve ovdje. Preskoči to sve i postani u svojoj zemlji – svoj gazda» - odgovorio je.To su bile presudne riječi koje su u meni prevagnule. Pomislila sam – ima pravo - I ostala. SVE- vizu, plaću, smještaj, posao, svu sigurnost ostavila sam, samo zbog jednog cilja – da imam svoj vlastiti salon. Toga časa bila sam sigurna da ću uspjeti. Cijeli život je rizik, a da nema tog rizika, ne bi znali cijeniti kad uspijemo. Sad više nema Njemačke, nema sigurnosti, ali imam vjeru, vjeru u sebe i u dragog Boga.

Kako sada? Što trebam da bi imala svoj salon? Otvori obrt, popuni ovo, prijavi ono, smisli ime, …Svi mi sanjamo svoje snove, tako sam i ja razmišljajući o o svemu, sanjala svoje ime – ime svojeg budućeg salona, ili danas rečeno svojih salona. Nešto mi je zazvonilo u glavi ARMA, ARM, ARIJA… pa opet samo A-R-M-A. Što li to znači? Uzela sam rječnik od Klaića i gledala ARMA lat. = oruđe, sprava, alat, vojska, oružana sila. Svašta, pomislila sam, pa ne idem u borbu! Razmišljala sam o prvoj riječi oruđe – pa da, moje RUKE su moje oruđe, a danas znam da je MOJA ARMA - moja bitka, moja borba. 2000. godine otvorila sam svoj prvi salon u Domu Sportova. U 20m2 postala sam svoj gazda. Posao se gomilao, ruke više nisu stizale. Ubrzo sam u tom malom prostoru imala tri radna mjesta. Nikad do tada toliko masera nije radilo. Uvijek puni, nikad mjesta. A ništa nisam napravila osim što sam dobro radila svoj posao. Sa svim srcem sam se predala tome.

Danas imam NOVI Beauty Centar u Domu Sportova. 2001. otvorila sam Studio za masažu "ARMA" u hotelu "Alga" u Tučepima; 2004. još jedan Beauty Centar "ARMA" u hotelu "Afrodita" u Tučepima; 2005. još jedan Beauty Centar "ARMA" u hotelu "Tamaris" u Tučepima; 2005. pokrenula sam masažu na plaži u Tučepima; 2007. otvorila sam masažu na plaži u Biogradu na moru; U 12. mjesecu 2007. otvorila sam Beauty Centar u Makarskoj, u Hotelu "Park". 2008. još jedan Beauty Centar u hotelu Villa Andrea u Tučepima.

Danas sam vlasnica šest Beauty Centara koji su prepoznatljivi po kvaliteti. Svi su se oni zvali ARMA, a danas nose ime "MOJA ARMA".

Predavala sam u Otvorenom učilištu u Zagrebu, napredni tečaj – SPORTSKA MASAŽA. Tu se rodila ideja da i ja jednog dana imam svoju školu. Od tada su i moji današnji zaposlenici, već pravi majstori, koji krase moje salone. Svi moji radnici su isključivo moji đaci.

Idejni sam začetnik i ustanove ARMA koja je i prije bila na ovoj adresi. Više nije. Tamo negdje drugdje samo stoji ime mojih salona, ali to više nisam ja. Našla sam se opet na raskrsnici. Imam svoje salone, svoje klijente, ne mogu više. Umorila sam se od bitke i rada. Htjela sam odustati od svega, ali sada su tu moji đaci, polaznici moje škole koji su me zadužili i kojima sam obećala da ću im i ubuduće prenositi znanje. Oni su me digli na noge, oni me traže, oni, a možda i Vi jednog dana, daju mi snagu. Kad su oni zadovoljni mojim radom – ne smijem stati. Ne bi bilo pošteno. U samo dvije godine moje ruke – sada zaštićeno "ARMA“ obučile su oko 200 polaznika. Od Zagreba, Pule, Makarske, Zadra, Splita, Metkovića, …

Stvorila sam toliko kvalitetnih masera koji su prepoznatljivi samo po mojoj tehnici. Oni me čekaju i žude za novim znanjem. Žele ga primiti od mene, od učitelja, a ne od mojih učenika. Sada stvaram novi program – razgovaram sa najboljim stručnjacima iz zemlje i inozemstva da ih okupim zbog Vas. Zovu me vlasnici hotela, traže moje đake. Postala sam, nesvjesno, spona između škole i posla za svoje đake. I pored toga svega i ja još idem u školu. Školujem se u Ljubljani; učim kinesku tehniku TUINA masaže sa primjenom ventuza. Učim kako bi jednog dana i to znanje mogla predati Vama.

Prošla sam obrazovanje iz DIINA masaže i tu sam shvatila da treba imati godine i godine iskustva u svakoj tehnici da bi drugima mogla prenijeti znanje. Svatko je majstor u svojoj tehnici. Ja nikad ne mogu biti majstor desetak tehnika. Niti to mogu , niti to želim. Zato uz sebe imam stručnjake koji će to raditi.

To je moja priča, moj život, moja borba, ali moje je, kao što je i moj dar masaža. Kad to imate, onda neke stvari i prihvatite. Kroz vrijeme sam shvatila nešto jako važno!Ima jedna pjesmica s mog autogenog treninga,koja će vam reći i više od mene same:

Ovako bi me moji đaci sve zvali: "Gđo!", "voditeljice!", "profesorice!", "teta!", "učiteljice!", "šefice!", "Jadranka!" ... I dalje zovite me kako želite obećajem bit' ću Vaša Jadranka.

A "ARMA" - bila je i bit će uvijek samo „MOJA ARMA“, ma kako god da ju zvali.